Školska kreda nazvana je po grčkom otoku Kreti, poznatom po staroj umjetonsti i pismenosti, a u naše su je krajeve donijeli stari Rimljani. U davnoj prošlosti, kreda je nastajala taloženjem sitnih oklopa izumrlih životinjica na morskom dnu, gdje su se ove naslage pod pritiskom vode sjedinile u čvrstu masu.

Kreda u prirodi i danas nastaje taloženjem velikog broja sitnih morskih praživotinja - krednjaka.

Kreda se najvećim dijelom sastoji od vapnenca, a može sadržavati glinu i kvarc.
Vrsta i boja prirodne krede ovisi o njezinom nalazištu. Svježe iskopana kreda je bijela. Djelovanjem kiše, vjetra i sunca postaje sivkasta.

Kreda je raširena u velikim količinama na zemljinoj površini, gdje tvori često čitava brda u obliku mekanog i laganog kamena. U Hrvatskoj je naročito ima u kraškim predjelima Dalmacije.

Kreda za pisanje po školskoj ploči proizvodi se od gipsa oblikovanog u valjkaste ili četvrtaste štapiće.

Oko otoka Krete, u toplim vodama Sredozemnog mora, oduvijek je bilo mnogo morskih spužvi.
Prvi pisari koji su se služili kredom, zapazili su da se tragovi krede s tamne plohe najlakše i najbrže mogu izbrisati morskom spužvom. I tako su kreda i spužva postale najbolje prijateljice. Danas se češće upotrebljavaju spužve od umjetnih materijala.

Mali eksperiment:

Ako komad školske krede uronite u čašu vode i ostavite da stoji preko noći, zamijetit ćete da se kreda nije rastopila u vodi.
Zašto je tako?
 

Gips od kojeg se školska kreda proizvodi, nije topljiv u vodi pa je zato kreda ostala cijela!